karlmarks.net

filozofija i još ponešto

Hoću da znam

No comments

Hoću da znam kuda vodi ovaj put mene i život moj.

U prvim emisijama voditeljka emisije ‘Hoću da znam’ je ličila na kćerku ‘lukavice koja je htela da nadlukavi’ Matiju Bećkovića. .

Sagovornik je medij da voditelj kaže ono što misli.

Sada se voditelja HDZ /’Hoću da znam’ a ne stranka generala/disciplinovala u vrhunskog voditelja razgovora. Voditelja tipa gospodina Ćosića i ‘Dame sa kamelijama’ Ljubice Gojgić.

U poslednje dve emisije gostuje Rade Šerbedžija i Goran Marković.

Rade je odlični govornik stihova i reči koje nisu stihovi. Odavno je i glumi. Nekako na glumčevom putu mu nešto nedostaje.

Kaže da je kupio kuću u Los Anđelesu i da Anželina Žoli voli Srbe. Dok to govori glumi smeh onog koji umire ili je umro. Mrtvačev smeh.

To je lično (On, Rade) od nje (Anđelke, Bred Pita žene) čuo kada joj je preneo tugu  lepe konobarice iz restoranu-krajputaša /gde se služe lički specijaliteti i viski/.

Lepa konobarica je mislila da Anželina Žoli ne voli Srbe. Jadna.

Voditeljka, čiji je gost bio Rade, nije ni pokušala da stabilizuje ‘velikog glumca’.

Digla žena ruke od izgubljenog slučaja glume. Možda tako to funkcioniše kada odeš tamo gde se ne može peške.

Rade je ličio na sebe. Kada liči na sebe onda liči na Rusa iz američkog mišljenja.

To, ličiti na sebe, podrazumeva da se činio osobom kojoj teško nedostaje ‘njegov’ viski ili da ga je već previše , tog časa, naslagao. Kod 80% Rusa  je tako. To je procenat ruskih pijanaca. Mi taj procenat ne možemo da stignemo. Malo nas je.

Najveće poverenje Srbi imaju u crkvu i policiju.

Prvi se malo malo pričešćuju a drugi samo kada, sa svojim ministrom, slušaju stihove”moji su drugovi žestoki momci”.

Nema veze što Bajaga, dok grmi svoju pesmu, najmanje misli na ‘žestoke žandare’ i ministra koji je tu zalut’o da neko, pre izbora, ne spomene akten-tašne iliti koferče.

Visoko obrazovani Amerikanci znaju da su Rusi Srbi koji žive u Rusiji  i Rusi koji žive u Srbiji Srbi. Pa bilo Kosovo zavisna kolevka ili nezavisna.

Po toj osnovi Rade uvek glumi nekakvog krimić-lika  Rusa ili Srbina, to je Amerima isto i nevažno. A i Radivoju je to na taj način.

Za šankom ga čeka njegov viski.

Sa Goranom Markovićem lepa i pametna voditeljka je uzela stil vađenja Gorana da baš ne potone u svojim ‘velikim’ mislima.

Sa Radetom vađenje je bilo nemoguća misija.

Čovek je zaokružio svoju zemaljsku misiju sa svojim viskijem koji ga čeka.

Goran je upamtio rečenicu Andreja Nikolaidisa, savetnika predsednika skupštine elite srpskog naroda, da  ”bi ubistvo dva predsednika i patrijarha’ bio ‘civilizacijski iskorak’”.

Zaključi Goran da je to glupost, da neće da komentariše glupost, da ga ni kontekst ni Andrej ne zanimaju.

Reditelj neće ući u anale nadhnutog mišljenja.

Prvo, svako ubistvo onih koji odlučuju o miliona života uvek je ‘civilizacijski iskorak’.

Da li je iskorak na dobro ili na loše to je drugo pitanje.

Naš Aleksandar je u Marseju ubijen i bilo je iskoračenje nemam pojma kakvo. Ubistvo Aleksandra Maše Dragin je iskoračenje koje ima osvetničko u sebi s obzirom na seču, pod sumnjom razloga, Karađorđeve glave..     

Ubistvo Kenedija je imalo opet ne znam kakav smer.

Ne bavim se tim područjem ali sigurno je da kada se baviš filmom i narodom treba imati i savetnike za oblast  atentatora i atentata na osobe koje o milionima odlučuju.

Ali u  tekstu Andreja  nije reč o naučnoj istorijskoj insinuaciji već umetničkoj slobodi.

Da bi se tekst tako razumevao mora se pročitati do kraja ili ćutati. Ako imaš odgovor bez znanja konteksta tada se kompromituješ šemom mišljenja za sve situacije i dok svoj vek traješ.

Izvadi ga, Gorana, lepa voditeljka baš da ne bude glupav u društvu.

Mada je mogla da ga dokusuri.

I sa onim radikalom je mogla tako.Da ga dokusuri. Može i na način koji je izabrala, Dama. Da sačeka da vreme izcuri.

Odsluša pesmicu jednoumnika i neće mu više na ‘randevu’.   Kod Radikala je svejedno ko će da priča. Oli Vojvoda oli nadvojvoda.

Mislim da su joj se sva triojica desila na nesreću. Svako na svoj genij.

Stvarno smo pijani.

Najzad teoretičari konstatuju da treba napustiti iluiziju ‘zdravog kapitalizma’. Treba stvoriti novi ekonomski sitema.

Nacionalne socijaldemokrattije kompromitova je Hitler, Nacionalno je stavljeno drugi plan a u prvi se pojavio građanin sa sistemom socijalne demokratije. Socijala je u sferi držve a demogratije je demokratije. Počele su da smetaju granice slobodnom prokou rada i kapitala. Ukrupnjuju se zajednice država, ukidaju državne granice i smanjuju prihodi za socijalu.

Liberalizam dobija novu dimenziju ne samo u prefiksu ‘neo’. Ekonomsko nazadovanje većine stanovništva je prirodna pojava z državama u kojima je sproveden. A da je sproveden zna se po veličini državnih dobara koje su privatizovane.

Ko bi bio ppgodan za takvo međudržavno ustrojavanje? Partije? Pa one su i u razvijenim zemljama haos korupcije. Ko onda? Naravno Kontraobaveštajne službe sa svojim ograncima u službama državne bezbednosti i policije opšteg delovanja. To da su u sve stranke locirani ti radnici je normalno jer su ih oni i osnovali.

Ništa tu nije loše, niti sporno, niti se zna može li zameniti nečim umnijim.

Jedan čovek je umetnik, dva su diskurs, tri su teren manipulacije, četiri su rulja. KOS /Kontra obaveštajna služba/ funkcioniše hijerarhijski. Radiš svoj život u svom krugu hijerarhije i gledaš prelazak u viši krug. To je demokratija vladanja za razliku od kastinskog naslednog vladanja. To je značajan iskorak.

Kada smo kod ‘iskoraka’ da uzgredno se setim ‘civilizacijskog srpskog iskoraka’.

Izvesni Srbin Andrej Nikolaidis, savetnik nekog crnogorskog vlasnika vlasti iskoračio i reče da bi bio ‘civilizacijski iskorak’ da je neko uskladišteni eksploziv, za ne daj bože, aktivirao i likvidirao Predsednike Srbije, Republike srpske i Patrijarha Irineja.

Eto nam teme za rasprave, studije i naučne TV emisije.

Ej bre, čovek je bubnija da bi skrenuo pažnju da narod malo zastane sa jadanjem štrajkovima i potpunog ‘pata’ sunovratne ekonomije koja se plaši rada. Vlast se plaši da će ljudi da rade, stvaraju, obrazuju decu. Čim spomeneš da bi da kreneš u biznis slete se državni radnici da ti pokazuju da je to u uvoj zemlji nemoguća misija. Ovde je Kosovo tema a ne rad. Kao da ih je neko orkestrirao da se tako igraju sa svojim državljanima i da ih odlažu, odlažu i odlažu. Dokle? Dok ne poumiru svi koji su učestvovali u ratovima. Da nema ko da priznaje, optužuje i samooptužuje. Proces je to pogolem. Svet je tako sav smišljen. Ne samo mi. Mi smo samo dve sobe u Muzeju la Ruande. Soba BiH i soba Kosovo.

I ja glasam za crkvu i policiju kao prvog zaštitnika ljudskog mg lika i dela. Oni su obezbeđivali obeleževanje 70 godina od najsramnijeg ubijanja Srba u drugom svetskom ratu. Razbijaju madžarske ubice zaleđeni Dunav da u te rupe ubace ubijene žene, decu, strace Srba, Jevreja i Roma. Ta ubistva su bila gnusnija od sporadičnih napada bandi Albanaca na kolone srpskih vojnika-tifusara koji su se preko Albanije povlačili iz Srbije i želeli da se domognu ostrva Vida, pa za sever Afrike da snagu prikupe pa da se povrate preko Makedonije u svoju Srbiju.

Francuzi su im štitili odstupnicu, leđa i u takvoj pozadini, bezbednoj od Srba, koji su frontom zabavljeni, osvajali srpske žene.

Ne budi onoga što ne bi a posebno onoga što bi!

Ponovo ona molitva mog drugog vladike Nikolaja Velimirovića. Prvi je, naravno, Njegoš vladika.

Bože, ne daj mi misli o mentalnom zdravlju moje dece, žena koje sam voleo, mog naroda,  roda ljudi, mene kojima ne mogu da dosegnem pravu pamet.

Bože, daj mi misli o mentalnom zdravlju moje dece, žena koje sam voleo, mog naroda,  roda ljudi, mene kojima mogu da dosegnem pravu pamet.

Bože, daj mi da to dvoje razlikujem.

Kapitalizam definitivno nije in. Ali šta sa tim? Kako organizovati ljudske ljude da budu svojom najznačajnijom karakteristikom?

Eto, Če Gevara je bio humanista. Odsekli mu glavu u Boliviji, valda, dok je dizao narod na uspostavljanje pravednijeg poretka. Uvek se sve to, bez obzira na dobre namere, poploča krvlju i dodatnim nesrećama.

Nema drugog zaključka do: takav je čovek po suštini svoga biča ako je ostavi takvom kakva je ili je ne uzme pod svoje, svoju volju. A tada šta če da se desi i dokle to nije u moći onog koji je imao volje za drugačijost sebe.

Svaka ideja nema autentičnu vrednost ako se ne ispolju među ljudima. Teži da se omasovi i tada u masi poprima svoj iskrivljeni izgled. Kao u krivom ogledalu. Ide ideja uvek da spašava Hrista a dese se krstaši.

Ljudeski rod koristi svaku priliku da obruka svoj individualni humanitet. Svako daje svoj doprinos ljudskoj nesreći. Permanentni referendum poništenja.

Eto, Grčka posle prvih koraka polisa primer je dobrog bolesnika. Zajedno sa Italijom i Španijom  srpska država je nemiran  pacijent. Čas ličimo na Grke čas Grci liče na nas. Da smo imali more i mi bismo sa odisejevim mukama živeli. Samo što nema te srpkinje, italijanke i španjolke koja može da shvati Penelopu. A sva je verovatnoča da je Penelopa tek mitda se u metaforama razume lepa Jelena od Troje.

Nema te kulture iza koje ne stoji varvarstvo. Nema te građevine koja ne skriva varvarine. Pa neka je i naša svetinja. Što dalja bogomolja tim veća  masa rada i nasilništva. Eto, crkvu svete Sofije u Konstantinopolju, grad rimskog cezara Konstantina, gradiše 10.000 radnika i 100 majstora. Sve uz veru u Boga i zaslužno mesto uz njega za ovozemaljksa ktitorisanja.

Nasilništvo nam je i kolevka i grob u smislu da će do dalkog vremena ljudi u budućnosti iz svakog groba pojavljivati kolevka novih ljudi i novih nasilništava.

Mogu li ljudi tako razrešiti svoje prošlosti da je ostave da miruje a ne da je iznova i iznova povampiruju? Sećanja su sumnjiva rabota, nepotreban rad, gubljenje vlastita vremena života.

 Sa mamine strane setio se neko u Budimpešti da istražuje korene i otišao je do 17 veka i Pariskih predaka.

Devojačko mamino prezime Orsbacher rođeni brat mađarizirao u Oršovai. Takva vremena.

Sve su nekako oko dvora, fala Bogu, nikako u dvor. Da je bilo’ u dvor’ koju stotinu godina neko bi nas prekinuo. Što giljotinom, uglavnom tako.

Sa očeve strane zna se samo za njegovu mamu i oca. Dalje otac nije pamtio. Istraživača po tom pitanju nije bilo. Niko nikoga nije smatrao da vredno pamtiti. Bili su i šta onada?

Mamu, žene uopšte, otac je shvatao /druga žena njegovog oca pijanca, nikada nije mogao da smisli pijanca, valda zbog iskustva sa pijanim ocem/ razumevao je kao biće biće koje voli da se stara o mladunćadi pa su smuslile da rađaju decu. Taman kada deca malo poodrastu, i počnu da je mrze, ona brže bolje rodi novo dete o kome će da se brine. Tako dok priroda ne kaže stoj ili se pre prirode ne ubije zbog svoje mržnje prema mužu, koga odavno mrzi a sada i dovoljno da ga ostavi da trči, što on naravno nikada neće raditi, sem u izuzecima, za njenom decom.

Mama je u genealogiji njenog biološkog morala /moral od ’morati’/ bila prva koja će, uz proklinjanje i prekljinanje svih, uzeti pravoslavnog Srbina za muža. On će joj, naravno, svašta obećati, pa i da će sva njihova deca biti krštena u njenoj crkvi samo da se venčaju u njegovoj.

Ona se tu prevarila /kao i u izboru muža/ i naravno deca su krštena u njegovoj crkvi. Posle mu ni njegova crkva nije bila kako treba, a i nije bila kako treba, pa je zabranio sebi da ide u crkvu, mama je to i onako izbegavala, i ostalo im je da svetkuju božić, uskrs i svetog Nikolu kao kućno radovanje radostima predaka.

Očevu tradiciju sam i sam nastavio. Pridodao sam i svođenje svetkovanja triju vrsta radosti na jednu, dan svetoga Nikolaja.

U maminoj genealogiji ima pojava krize svesti. Savremeni naziv za ’krizu svesti’ je ’napad panike’. Generacijski smo skupljali strahove sa svih stranapa je red da se ti strahovi i tako pojave. To vam je kada osetiš da se razdvajaš, u strahu od razdvajanja možeš pasti u kratko bezsvesno stanje, pa juriš da sedneš ili legneš ako većne sediš ili ležiš.

Kada upadneš u to stanje iz njega izlaziš po nekom ritmu a možeš i da ga zaustavljaš vežbo, istazanja nogu ili stiskanja grudnih mišića. Sve imam utisak da je to svezano i sa individualnim nagomilavanjem strahova. Po malo i sa niskim pritiskom.

Ja sam te krize svesti imao po prelasku iz Sombora u Sremske Karlovce u trećem razredu Učiteljske škole i na prvom semestru studiranja u Zadru.

I sada, u sedamdesetoj godini, ponovni susret sa tom panikom. Lepo nasledstvo sam nasledio.

Verujem da je u ovim godinama malo inspirativnije sa nagonskom panikom. Bavim se mišlju da se prepustim panici i da vidim kuda to zapravo vodi.

Pejotl, tu pomaže, piše jedan moj iskusni predak iz Budima. Pešta je bila protivnička strana. Kao Dorćolci i Voždovčani ili Zemunci. I ovi sa Čubure nisu bili naivni. Po nekli žestoki sa Crvenog krsta više je pravio galamu nego neki stvarni inat i suprotsavljanje.

Duhovno je iz jednog duha. Sumnjam da duhovno, kako crkvene reči kazuju, komunicira sa varijantama individualnih prelamanja  kroz individualne fizičke egzistencije pojedinačnih živih bića, ljudi. Telo kao prizmatično prelamanje duhovne energije. Mislim da prelamanje ide preko predstava. Tako kako se desilo stvaranje Mocarta ili Nikole Tesle. Pomoću slika predstava. Onaj prvi se prepusti panici stvaranja, reč je zasigurno o panici, a drugi se zaustavio i upustio se u posmatranje vlastitog umiranja.

Uzeti sad ili ne uzeti antidepresiv, pitanje je Hamletovsko? Tubi or not tubi, dec ekvešten nau? Što bi rekli mi koji mislimo da imamo alajbaj /ćirilicom alibi/ za mediokritetstvo.

Ateist

No comments

Srbi nemaju razloga da svoj jezik ne unapređuju.

Sa povećavanjem značenja i uvećanjem broja reči da bi se bolje pravile distinkcije značenja može se, kako kaže Tesla i sa munjama razgovarati.

TESLA: Rаzgovаrаm sа munjаmа i gromovimа.

NOVINAR: Sа njimа? Nа kojem jeziku, gospodine Teslа?

TESLA: Najčešće nа mom mаternjem jeziku. U njemu imа reči i zvukovа, nаročito u poeziji, koji su pogodni zа to.

Antiteist nije ateist. Prvi ne pretpostavlja energiju pre materije, nematerijalnu energiju. Drugi ne pretpostavlja da crkve barataju sa znanjem o božjoj egzistenciji, kao energiji pre materije. Ne baratata crkva ni sa znanjima svojih vlastitih teologa.

TESLA: Nаjpre je bilа energijа, potom mаterijа.

Ruđer Bošković je prva slavenska figura sa naših prostora koji je znan kao čovek koji trpi svaku hipotezu a ne podnosi banalne argumente hipoteza. Sam je predavao matematiku na univerzitetu gde je , kao jezuita, studiram teologiju. Imao je problema sa teolozima kao i ja sa komunistima jugoslavije. Sam sam bio jezuita komunista u Boškovićevim  karakteristikama pripadanja društvenim orjentirima.

Te orjentire zabeležili su i Tesla i vladika Njegoš. Dva Srbina sa područja mimo Srbije. U Srbiji je teško pametnomu Srbinu biti i naučnik, pesnik i vladika. Previše je Miloša Velikih.

Vladika je sam rekao da je Srbin a da je crnogorac poseban, ja bih rekao, viši soj srbskog naroda. To im e njihov kamen dao. Kao što je Senj dao senjsku srbsku ruku. 

Moj neki davnjašnji predak, poslušao je ženu svoju, ili ljubavnicu, uvek smo se patili sa tim, da pređe u hrišćane. Bilo je to na dan svetog Nikole. Nikola je dolazio u Senj, i Zadar. Ja sam studirao u Zadru, na najlepšem univerzitetu svita, gledao pomorce kako se vraćaju svojim studentkinjama, koje sam zabavljao sa svojim pričama o zaštitniku moreplovaca ne bi li im skrenuo pažnju na sebe, zemaljskoj, sa planete od zemlje.

Nikada ih nisam dovoljno oduševio. Kao da su bile predodređene za te koji će im doći, ili vratiti se dok zure u more i sunce koje se utapa u njega, more.

Sada kada su mi oduzeli državu, sa njom i more, tuga se usadi u mene k’o da joj je tu kolevka. Kako čovek, normalan, da živi bez mora? Mi, od svetog Nikole, imamo iskonsko pravo na more. Nas Srbe od sv. Nikole ne ćini Srbija bez mora Srbima.

Srbija mora u rat za more ili da se udruži u jednu državu koja ima more. Za početak bi bila valjana baš Albanija. Kako do Albanije? Najlakše preko Kosova. Imamo svog čoveka na Kosovu Suroia. A Smilju Avramov pripitajte ko je Suroi ako vam nije poznat značaj pametnih Albanaca.

Što se zadarskih Albanaca tiče njih ima kao i Italijana. Malo. Ali ima jedan lep kraj Zadra koji je zadržao sećanje na njih – Arbanasi. Vreme je za promenu smera bežanja. Albanci su dugo bežali a mi za njima. Nije to bio naš pobednički trk. Već onako. Vidiš mneko beži a ti za njim. Znatiželjan. Da vidiš zašto beži? U svim ratovima bili su na suprotnoj strani. Da pokušamo mi da bežimo. Krenuće za nama. I oni su radoznali. Zašto bežimo od njih tih stari neprijatelji preko kojih smo ’zaprave’ bežali od strašnih Austrijanaca umaskiranih Nemaca i pijanih od zla Mađara i Čeha d piva

Tesla nama šalje poruke koje mi ne čujemo od gramzive sitničavosti:

NOVINAR: Gospodine Teslа, stekli ste slаvu čovekа koji se umešаo u kosmičke procese. Nedаvno ste preplаšili dobre ljude tvrdeći kаko vibrаcijаmа možete preseći Zemlju kаo jаbuku nožem. Ovde u Kolorаdu Springsu stvorili ste munju; čovek do sаdа to nije učinio. Čudo je evo već u početku!

Ko ste vi, gospodine Teslа?

TESLA: To je prаvo pitаnje, gospodine Smit, i jа ću se potruditi dа vаm dаm i prаvi odgovor nа njegа.

NOVINAR: Kаžu dа ste iz zemlje Hrvаtske, iz krаjа zvаnog Likа, gde zаjedno sа ljudimа rаste drveće, kаmen i zvezdаno nebo. Kаžu dа vаm je zаvičаj selo koje nosi ime po gorskom cveću, i dа je kućа, u kojoj ste se rodili, pored šume i crkve.

TESLA: Zаistа, sve je tаko. Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskim zavičajem. Čujem dа se moji Srbi nešto žаle. Štа im nedostаje? Imаju Vlаdiku i mene, ono što je vrhunsko nа Zemlji: Poeziju i Nаuku.

NOVINAR: Ko su, zаprаvo, Srbi?

TESLA: Posredničko pleme među nаrodimа, trgovci sunčаnom energijom nа Zemlji. Robа im dаnаs slаbo ide, pа su se zаbrinuli.

Ne mogu biti isti kao pre no što vidih ove reči.

One su nam svetlo.

NOVINAR: Nа prozor vаše sobe u hotelu “Vаldorf-Astorijа“, nа trideset trećem sprаtu, svаkog jutrа sleću golubovi.

TESLA: Čovek morа biti sentimentаlаn premа pticаmа. To je zbog njihovog krilа. I on ih je nekаdа imаo, prаvа i vidljivа!

Tesla mi je drag I po kockarskoj liniji. Evo kako ta linija crta smisao života, prvi smisao života je živeti, naravno:

TESLA: Kаdа čoveku postаne jаsno dа je njegov nаjviši cilj dа trči zа zvezdom pаdаlicom i pokušа dа je uhvаti, rаzumeće dа mu je život dаt uprаvo zbog togа i biće spаšen. Zvezdu će nа krаju uhvаtiti!

Tvorаc, enrgija, će se nаsmejаti i reći: “Pаdаlа je sаmo dа bi ti potrčаo zа njome i uhvаtio je“.

Pojavila se zanimljiva knjiga “Istorijat zdravstva u Staroj Pazovi”.

Autori Jaroslav Miklovic i Jan Horvat. Uz finansijuski blagoslov direktora Doma zdravlja u Staroj Pazovi dr. Željka Katića ( “Do 300 strana, molim!”).

Jaroslav Miklovic je profesor istorije .

Jan Horvat trgovac u penziji , zaljubljenik u Staru Pazovu i njen hobi-istoričar.

Istoričari iznose fakte. Kako je ‘zdravstvena’ istorija tekla. Kao i svaka istorija koja se ne vrednuje sa etičkih, ideoloških i ko zna kakvih vrednosnih sitema i ova je učiteljica života. Golo faktovska je samo učitelj. naravno ukoliko znaš za učitelja pisca. Pobednike uvek računaš +-.

Čim se umeša neko vrednovanje namah se vidi da je istorija istorija gluposti i kakvo takvo napredovanje u pameti. Pamet je, kao i obično, pamet u odnosu na prethodnu glupost. A sama pamet će biti glupost u odnosu na novu pamet koju će proizvesti. Po sistemu jedan korak nazad dva napred. Sa svim kombinacijama koraka. Prvo jedan nazaj pa napred dva pa onda u sve moguće kombinacije.

Sugestija u diskusiji je da Dom zdravlja pojavi novu knjigu sa akcentom na Mentalno zdravlje a manje na istoriju mentalnog zdravlja. Tu, u mentalnom zdravlju, se korača sa mnogo nedoumica oko toga ima li u provinciji događanja vrednih pažnje.

Imali smo dr.Lazbahera, nekada pre, bio je ludi psihijatar. Takvi su valda svi  psihijatri. Statistika i kaže da najveći broj samoubistava, među lekarima, izvrše upravo psihijatri. Samoubistvo jeste bes prema unutra a ko ima razlog za takav bes prema unutra ako ne psihijatri. Samoubica kada i krene u obračun sa sobom on je bio svoj psihijatar. Pa nije se lečio od malih boginja.

Dobro, nije ‘najasno’ da li smo od Lazbahera mi poludeli ili on od nas. Istorija će to zabeležiti, misle istoričari. Ja, naravno znam, da istoriju je bolje ne znati sem ono istorije kako starozavetna Biblija kazuje: … Aleksandar rodi Milenka, ovaj Dejana ovaj Aleksandra ovaj Evu…

Kafedžije kažu da su im lekari najgori gosti kada dođu na neke zajedničke večere (Osmi mart i tako ta gošženja).

Gori i su od prosvetnih radnika. Pojedu to što je spremljeno, popiju to što je plaćeno računom i odoše kao što su i bili došli. Kao posvađani. Posvađani a da ne znaju da su posvađani. Misle da tako treba jedan sa drugim. Obrazovanje je čudo.

Fabrički radnici su bili sasvim drugačiji. Nikada kući – Da je Bog imao kuću ni on ne bi išao njoj. Zato mu vernoci i dižu crkve čim shvate da i gradnjom stiže u pamćenje svoga naroda

U sklopu rasprave povodom eventualne, buduće knjige, pa makar  da ide pod nazivom Istorija mentalnog zdravlja u Staroj Pazovi diskutant spomenu lokalna silovanja, totalni alkoholizam u bližoj okolini, preterivanja u upotrebi marihuane tridesetogodaca.

Kocka je spala na masovno opsluživanje kladioničara. Kladionica je da tek čekaš nešto drugo do što čekaš ono uobičajeno da vlastiti život odšunjaš.

Pokera ni za lek.

Od kada je tvornica tepiha prebačena u Bjeljinu, ili već gde, retardirani, sa završenom svojom školom, su ostali su bez posla. Stanovništvo je zrelo za mentalna preispitivanja. Možda je bolje to učiniti sa istorijskog aspekta u smislu tako je bilo nekada sada je sve, skoro sve, naravno, mnogo bolje.

Pribeglice su dale novi kvalitet snalaženjima lokalnih Srba, Slovaka, Roma i Hrvata. Slovaci i Hrvati uz svoju crkvu, kulturološki organizovano opstaju kao entiteti. Slovaci malo prednjače u samoubistvima. Orgulje i Martin Luter, uz vino i paljenvo, seju  optimističke mislidominantno  na mah.

Ovi što su se umešali u drogu nisu mnogo crkveni a ni nacionalni. Svetski ljudi.

Mi poreklom Srbi smo manje međusobno posvađani od Roma. Jedni piju pivo drugi pivu i kulturološku identifikaciju tražimo pod stranačkim zastavama.

Dalji tok diskusija definitivno  nije  za zapisnik.

More i žena

No comments

More i Žena pripadaju svima.

Žena i More imaju svoju volju. Njihova volja mora se poštovati više nego vlastita.

Povreda volje Žene i Mora je povreda morala Univerzuma.

Svi brakovi, pišu novine, nakon vremena postanu “heavy metal”. Izađi na vreme i nema metala. Samo sećanja. Um već zna šta će sa sećanjima.

Volim da kada idem sam ulicom da pričam  sa sobom. Sam sa sobom.

Jutros, k’o nekim čudom voditeljka kaže svojim sabesednicima /emisija ‘Hoću da znam’, petak, /priča kako, eto, onomad, ide nekim putem i broji ljude koji pričaju sami sa sobom.Izbrojala ih je 26.

Možda sam i ja proš’o u tom brojanju.

Neći da polemišem sa njenom veštinom brojanja već sa primedbom njenog sabesednika. /u glavi lepe žene niko ne zna, pa ni ona, šta se nalazi a posebno zašto se to tamo nalazi, šta god to bilo što se nalazi/.

Mladi glumac je jedan od dva sagovornika. On predlaže da se tim ‘ljudacima’ priđe i ako ne ono sa ‘kako ste?’  barem sa ‘Dobar dan’.

Odakle bi mu bilo pravo da me prekida u toj uličnoj samoći? Ona zna da za razgovor treba sabesednik? Zašto da to nisam ja sam sebi? Tada barem znam da me taj sluša na način kako i kažem.

Eto, onomad, susretnem vlasnika jednog provincijskog lista, ujedno je gospodin i glavni i odgovorni urednik i redakcija svog lista I sa dobrom namerom mu stavim neke primedbe na njegov uvodni tekst ‘Ziloti’ i ‘Hazari’.  I ide jedna moja glupost ‘glupost mi je obuičajna beseda, Da se bavi fotoslikanjem malih ljudi ‘našeg malog mista’ i rečima da beleži sečanja na dešavanja u kojima su ‘vremešni mališani života’ učestvovali. A da se ostavi komplikovanih tumačenja kojima uvek ponestane neka informacija za valjan zaključak. I eto te u belom /belo, belaj/. 

Slikanje odbornika i gradonačalnika je kolateralna korist. Tome ide u prilog da oni svako slikanje smatraju da to obavlja njihov lični fotograf. Narodu je nedostajala baš još ta njihova fotografija. Ovde moram da napomenem da ‘narodna’ blokada Vol Strita imaće za posledicu i redefinisanje pojma narod.

Ovi troše stotine miliona na bazene, rekonstrukcije puteva, doasfaltiranje ulica … i uz  otvaračke trake slikaju se kao da su  novac lično zaradili pa im preteklo i za eto te ‘dobre namere’.

Nekako mislim da bi gradonačelnik Babušnice, npr, dobio jedan neki novac da je morao onom malo višljem da oćuti njegovih tri novaca a ovaj onom  povišljem devet novci a taj … i tako ko zna do kog Sanadera.

Naljuti se, bogme ,moj prijatelj. Naljuti za veke i vekova. 

Evo kako stvari stoje sa redmetom naljućivanja, odnosno ’Zilotima’:

Glavnni i odgovorni urednik piše:

“Jedina brana moćnim nasrtajima globalnog kapitalizma , ekumenizmu i atacima na pravoslavlje je šačica Zilota koji su, shodno svojoj devizi ‘Pravoslavlje ili smrt ‘ eksplozivom opasali manastir i spremni su za svoju veru svi zajedno da umru  u njemu. Ne desi li se neko biblijsko čudo, epilog nije teško naslutiti i moto, sa kojim su vekovima živeli ‘Pravoslavlje ili smrt bi mogao donekle da bude izmenjen i glasiti ‘Smrt pravoslavlja’.”

Jedno mišljenje koje sam skinuo sa javnog servisa sveta /Дејан С. Шуњка/

 ”…Мали фотокопирани плакати привукли су ми пажњу. Испод мени непознатог грба (помало налик византијском) стајало је: ”Православна Црква од 1917. године до данас – предавање у организацији метоха манастира Есфигмен”. Те октобарске вечери 2002. године мали простор Куће Ђуре Јакшића у београдској Скадарлији био је дупке пун радозналог света. Предавач, јеросхимонах Акакије одбио је да очита ”Оче наш” и помоли се са присутнима јер (нисам поверовао својим ушима!) нисмо православни!? Био је то мој први сусрет са српским зилотима и њихов први јавни наступ у Београду.

О грчким старокалендарцима знамо готово све. Сажет а садржајан историјат овог раскола дао је владика Атанасије (Јевтић) у одличној књизи ”Заблуде расколника тзв. старокалендараца” (Београд, 2004.) у заједничком издању манастира Жича, Острог, Тврдош и Братства св. Симеона Мироточивог…

… Ипак, у својим ватреним саопштењима и прогласима ”заборавили” су да спомену ко их је свих ових година (деценија, чак!) покривао, братски помагао и кроз блокаде им храну дотурао. А како су они узвратили Хиландару? Натписима ”U. Q. K.” на Крсту цара Душана на путу између Есфигмена и Хиландара! Треба гласно рећи да је схиархимандрит Методије полу – шиптар и да није баш мали број ”покрштених” шиптара међу 117 монаха Есфигмена…

Ja, vernik ateističke veroispovesti pravoslavne provijencije veran verovanju da ni božja čestica neće odgonetnuti zašto materija ima masu

 Ziloti su ovisnici veroispovedanja, mentalno sklopljeni na poseban, sa izvesnog aspekta bolestan način.

Ludaci veroispovedanja su sumnjiv sloj sa aspekta vernosti veri.

Ludaci će biti, kao u svakoj, ultradesnolevoj udruženoj grupi vernika, lična garda /Hitlera, Pape ili Pravoslavlja, svejedno./  To su osobe bez ličnosti. entropijski oštećeni. Namenjeni da fizičkom silom uteruju Srbe u Srbe, hrišćane u hrišćane, blce u belce.

Nestajanjem ludaka i bolesnika-ovisnika jedne religije nestaje li i ta religija?  Možda radakcija tog lista ima informacija koje meni nedostaju za druženje sa sobom.

Ko će put kretanja društva zaustaviti? Polumišljenje?

Moram napraviti svoj list. Sam ću biti sebi urednik i redakcija. Možda je to šifra za doći pameti.

Uz put moram prestati da pričam sam sa sobom na ulicama.

.

Gimnazijalci

No comments

“Moji prijatelji i ja već dvadesetak godina proučavamo te neobične situacije koje intelektualna kultura u kojoj živimo ne zna gde da svrsta. U nedostatku boljeg, nazivamo se sociolozima, istoričarima, ekonomistima, politikolozima, filozofima, antropolozima. Ali tim uvaženim disciplinama uvek dodajemo genitiv: nauke i tehnike. Engleska reč je science studies, ili taj pretežak izraz: „Nauke, tehnike, društva.“ Kakva god da je etiketa, tu je uvek reč o ponovnom vezivanju Gordijevog čvora, prelazeći, onoliko puta koliko je potrebno, preko reza koji razdvaja egzaktna znanja od vršenja vlasti, to jest prirodu od kulture. Budući da smo i sami hibridi, smešteni kao lutke u naučne institucije, poluinženjeri, polufilozofi, trećinom obrazovani a da to nismo tražili, odabrali smo da opišemo tu isprepletanost ma kuda nas ona vodila. Naša vodilja je pojam prevođenja ili mreže. Savitljivija od pojma sistema, istoričnija od pojma strukture, u većoj meri empirijska od pojma kompleksnosti, mreža je Arijadnina nit tih izmešanih priča.”

Bruno Latur, Nikada nismo bili moderni

Inspirativan tekst, za profesore gimnazija širom Jugoslavije, za shvatiti kako je nemoguće shvatiti.

Pravio profesor grešku i svojim gimnazijalcima prosipao pamet da su ništa ako ne nastave sa obrazovanjem. Ne znaju ništa da rade. Eto. Moraju dalje, na fakultet pa ‘ondak’ na put .

Na fakultetu što drugo do balkan haos.

Imaju gimnazijalci uvid u sve na način da ne znaju da ništa ne znaju. Od svih ne znanja to je najgore ne znanje.

Po duh najgore, ne mora po život pojedinca. Po pojedinca to može i nadobro da dođe.

Po duh je loše. I to ne onaj sveti. On je ostavio ljude da se dovijaju njemu. Već univerzuma. Naravno, možda. Ne možemo to dokučiti ako nastavimo da tapkamo po glupostima taština posesivnosti institucija škole, crkve države, masovne kulture, profesionalnog sporta, nacionalnog, klasnog, staleškog, kastinskog, porodice…

Od srednješkolske matematike, maternjeg jezika do  predmeta filosofije i logike ruskog jezika neki gimnazijalci, većina, učini kraj vlastitom kontrolisanom obrazovanju.

Upisivali su gimnazijalci fakultete pa su oni mudriji /čitaj:nesnalažljivi/ u teorijskim mučenjima osrednjih univerzitetskih profesora , takođe odustajali od studija.

Diplomirali su oni koji su mogli da istrpe sakaćenje uprosečenim znanjima univerziteta koji nikako, u rangiranju sa drugim univerzitetima, da dođe do 500- tog mesta.

Gimnazijalci, koji nisu pokušavali nešta sa sobom, ako je to ‘nešta’ diskurs/ na fakultetima  brzo su se uključili u životne konflikte i imali prednost hrabrosti ‘nemati kuda’ i ‘nerazuma’ mladosti. Imali su oni  i većinu iza i uz sebe.

‘Diplomirajući’ sa fakulteta zbunjivani nedoumicama tekstova knjiga koje su im prolazile preko ruku, nevešti poslovnom konfliktu, pristajali su, u vlastitom životu, na koji su kasnili, na dominaciju osrednjosti. 

Tako su intelektualci prolongirali, svojim neučestovanjem, za još jednu epohu stvarnu moć ljudi.

Dalje, u stvaranom životu,nema preterane filosofije. Sada je u opticaju sociologija statistike.

Ako tome pridodamo lažne intelektualne nivoe generala vojski, policija države i direktora  finansija eto nas u ratu sa narodom i situaciji da se bira strana u životu direktnog kontakta koji nema potreba za stranama ili okupaciji Volstrita.

Shvatili smo. Iz socijalizma se ide u majčinu ali se ne ide u kapitalizam. Proćardati život ćemo  svakako. Imali decu ili nemali. Sa decom je to lakše. To, traćenje vlastite neponovljivosti.

P.S.Uz fotos

Reč Fado na srpskom ima značenje ’sudbina’. Ali to je netačno jer je reč o osećanju. Možda o osećanju vlastite sudbine.

Uostalom smatram da je neverovatno dosadno živeti život na ideji da ti je identitet osobnosti Kosovska bitka a nemati svoj  avion.

Prvi detalji i fotosi:

Pslovnu zgradu iznajmljujem.

Stara Pazova, Šafarikova 19,

Centar, sa strane pešačkog ulaza u autobusnu stanicu .

Prizemlje 200 kvadrata + 200 kvadrata potkrovlja.

Dva ulaza.